Za treće izdanje Spotlights intervjua razgovarali smo sa Ognjenom Golubovićem iz kompanije Syrmia, koji radi kao team lead na softveru za prepoznavanje saobraćajnih znakova, a pri tom je i fantastičan fotograf.
Ognjene, hvala za intervju. Krenimo od neobičnih dijelova - kopajući po Internetu otkrili smo da, osim što si sjajan softverski inženjer, ujedno si i fenomenalan fotograf. Tvoj Instagram profil sadrži neke od najljepših fotografija Banjaluke. Koji aparat koristiš, kako si razvio ovaj hobi i koliko vremena mu posvećuješ?
Hvala, na lijepim riječima, drago mi je da vam se dopadaju moje fotografije 😊 Kroz osnovnu školu sam se interesovao za fotografiju, ali nikada u kući nismo imali fotoaparat, pa sam većinom samo čitao i gledao tuđe fotografije, listao review-ove i upoznavao se sa tehničkim karakteristikama.
Po završetku devetog razreda, moja osnovna škola mi je poklonila prvi (digitalni) fotoaparat i tako sam sa čitanja prešao na fotografisanje.
I tokom fakulteta sam se interesovao za fotografiju sa neke više tehničke i inženjerske strane i birao i predmete i projekte na to orijentisane, prepoznavanje objekata, obrada slike i hardverska akceleracija obrade slike npr.
Završilo se master radom na temu demosaicing-a SVE senzora, a sada opet radim na projektu prepoznavanja saobraćajnih znakova. Moglo bi se reći da se trudim da postanem Full stack image developer i da se ne udaljavam pretjerano od kamera 😊
Aparate sam mijenjao vremenom, i nisam bio vjeran nijednom brendu, Olympus, Canon, Sony, Nikon. Trenutno primarno koristim Nikon D750 i objektive Sigma 24mm 1.4 i Nikon 80-200mm f2.8. Vremena za fotografiju je sve manje u mom slučaju, možda nekoliko sati sedmično. Uz dosta aktivnu ćerkicu i drugo dijete na putu, kako bivši kolega Vojko V kaže, „umoran sam, prijatelju, umoran“.
Proveo si oko tri godine radeći kao softverski inženjer, da bi prešao na sadašnju poziciju team leada u kompaniji Syrmia. Kako je došlo do ove tranzicije - da li si aktivno tražio team lead poziciju, ili je pozicija pronašla tebe?
Mislim da se nismo tražili, ali da smo se nekako međusobno pronašli. Iz ove perspektive, čini mi se da je to išlo nekim prirodnim i postepenim putem, bez jasnog plana. Jednostavno se postave problemi/zadaci koji nisu samo inženjerske prirode, a ja generalno volim da rješavam probleme svake vrste. U trenutku kada nije bilo nikog drugog da te probleme riješi, bilo mi je prirodno da pokušam. Ili sam do sada uspijevao, ili me nisu primijetili da ne uspijevam, ali nemojte nikome reći 😊
Čega je previše, a čega premalo u poslu team leada? Programiraš li još uvijek i koliko?
Čini mi se da je svega sasvim dovoljno. Sastanci su stvar koja lako može upasti u tu kategoriju previše, ali otvorenost o tome da li je potrebno biti dio nekih sastanaka to rješava. Programiram i dalje, iako manje nego ranije, i mislim da mi to daje jasniji pogled na to sa čim se moj tim, a samim tim i ja, bori. Koliko, to zavisi od prilike, ali ja sam i dalje član svog tima i trudim se da procijenim situaciju i na koji način sam najviše od koristi timu. Bilo da je to tako da se posvetim razvoju da "spakujemo" release ili da nađem ljude koji nam mogu pomoći i organizujem posao.
Kako izgleda tvoj dan? Na kakvim projektima radiš, kako izgleda tvoj tim, šta su izazovi koje rješavaš?
Moj radni dan počinje tako što svoju ćerku ispratim u vrtić, popijem sa suprugom kafu i zatim me nema do ponoći. Malo se šalim, ali moja supruga bi vjerovatno dala taj opis. Radim na automotive projektu i jutro je uglavnom rezervisano za sastanke, prvi je timski, a zatim slijede sa timovima sa kojima sarađujemo, sa klijentima za koje radimo i sa dobavljačima koji nam pomažu oko stvari koje nemamo vremena ili ekspertize da pokrijemo. Nakon toga, ukoliko nije dan sa nekim dužim sprint ceremonijama, radim na taskovima, kao i ostali clanovi tima.
U timu nas je 5 i radimo na funkcionalnosti prepoznavanja saobraćajnih znakova pomoću kamere u automobilu (zajedno sa još nekoliko timova). Rekao bih da je težište posla na inženjerskom pristupu, koristimo različite programske jezike, jer su različiti problemi koje rješavamo i kreću se od implementacije glavnog feature-a na našoj platformi, što je naravno C, preko tool-ova za vizualizacije koji su C++, statističkih alata za obradu podataka o performansama - C#, pomoćnih tool-ova koji nam olakšavaju workflow i baratanje velikim količinama podataka – Python i React.
Sa tehničke strane, izazovno je raditi sa jednim tako kompleksnim sistemom kao što je automobil, imati svijest o kompletnom sistemu (sa određenim nivoom apstrakcije naravno), da bismo znali kako utičemo na druge, a opet detaljno poznavati svoj modul kako bismo bili sposobni da ga razvijamo. Bez obzira što sam već pobrojao dosta programskih jezika, ne doživljavam taj dio previše izazovnim, jer naši problemi nisu toliko sintaksički zahtjevni, koliko inženjerski. U dovoljnoj mjeri poznajemo duh jezika, da bismo znali zašto smo ga izabrali i dovoljno sintakse da nadogradimo naše funkcionalnosti, sve ostalo je na poznavanju sistema, uzročno-posljedičnim vezama i tom, za nas jako bitnom, inženjerskom pristupu da stvari treba da rade onako kako su zamišljene a ne da prosto izvrše fukciju. Dugoročno održavanje stvari koje samo zadovoljavaju output je neodrživo.
Sa strane mojih team lead aktivnosti, mislim da je moje sadašnje okruženje jako dobro za napredovanje. Švedski timovi sa kojima sarađujemo i njihova menadžerska struktura su jako metodični, obrazovani i vrlo otvoreni da podijele svoje znanje, kao i da čuju naše mišljenje i provedu naše prijedloge. Jednako je i sa Syrmia strane, mislim da je pažljivo biranje ljudi sa kojima sarađujemo doprinijelo stvaranju atmosfere u kojoj je lako napredovati u svakom smislu.
Ostati programer ili postati menadžer je česta dilema koja dolazi nakon nekoliko godina iskustva. Šta bi savjetovao kolegama koji razmišljaju o team lead roli?
Mislim da je to pojedinačna odluka. Ako već razmišljate da li se okušati u tome i imate ponudu za prelazak na tu poziciju sa developerske, morate biti svjesni da li je menadžerska uloga nešto što vas zanima ili želite tehnički da se usavršavate kao developer (eventualno arhitekta). Ne bih rekao da je bilo šta nemoguće, ali gurati obe priče jednako jakim tempom je u najmanju ruku jako teško i nešto će da trpi. Iz mog iskustva, team lead uloge ne podrazumijevaju iste stvari u svim kompanijama. Ono što meni djeluje zajedničko je da oni koji se odluče na team lead rolu nose viši nivo odgovornosti i to često ne dodijeljene, nego odgovornosti koju sami preuzimate ili je trebate preuzeti (sopstvena inicijativa) i to je najbitnija stvar sa kojom morate biti načisto da li vam odgovara.
Sa druge strane, taj prelaz može doći i postepeno, kao što je npr bilo i u mom slučaju. To ima svojih prednosti jer kroz neka zaduženja možete da dobijete utisak odgovara li vam to. Ako je to opcija, ja bih svakako išao tim putem.
Gledajući u tvoj LinkedIn profil, nešto nam je zapalo za oko - stažirao si u Intelu kao Image Processing Intern. Kako je to izgledalo, šta si naučio i da li je ovo nekako vezano sa tvojom ljubavlju prema fotografiji?
Da, svakako. Kao što sam već pomenuo, fotografija i sve vezano za sliku je jako uticalo i na moj profesionalni put. Bilo je veoma zanimljivo i budući da sam radio na R&D projektu, prilično slobodno da probavam i učim različite stvari. Intel je bio dobro povezan sa naučnim izdavačima, tako da su svi materijali i radovi bili lako dostupni, a i kolektiv je bio jako iskusan u temama koje su mene zanimale. Stvari na kojima sam tamo radio su me i orijentisale prema temi koju sam izabrao za master rad. Zanimljivo je da su to neke teme kojih sam se ranije dotakao na fotografskim forumima koji se bave custom firmware-ima za fotoaparate i mogu reći da sam neke značajne ideje dobio od fotografa, a ne developera/inženjera, jer su perspektive drugačije i ta korisnička strana je jako bitna, pogotovo kada je riječ o slici čiji je kvalitet često dosta subjektivna stvar (i pored nekih objektivnih metrika koje postoje).
Osim toga, kao kompanija koja dugo postoji i razvija različite tehnologije (od kojih neke možda i nisu prva stavka koju bi ljudi povezali sa Intel-om, kao što je i sam Image Processing) to je bilo jako dobro mjesto da vidim kako izgleda i kako se razvija softver za kameru, koji je workflow od dizajna algoritama i sistema do nečega što je software/hardware koji se nalazi u nekom uređaju. Moram reći da je razumijevanje tog modela bila velika pomoć u prelasku na automotive projekat, jer su svi ti procesi jako slični, ili bar imaju svoje pandane u odgovarajućoj oblasti.
Studirao si i magistrirao u Beogradu. Zašto baš Beograd a ne Banja Luka, i koliko je ovo bilo važno za tvoju karijeru?
Iskreno, pomalo slučajno. Sestra mi je studirala matematiku tamo (teorijski smjer koji ovdje nije imao adekvatnu alternativu) i otišao sam da joj pravim društvo. Sigurno je bilo važno, ako ništa iz razloga što sam po završetku studija mogao da pronađem praksu/posao iz obalsti image processing-a, za šta u Banjaluci tada nije bilo prilike. To se od tada značajno promijenilo, vjerujem da će se mijenjati još brže i više i mislim da se sada u Banjaluci po završetku studija ljudi mogu okušati u većini stvari koje su upoznali tokom studija.
Za kraj, Bill Gates ili Elon Musk i zašto?
Nemam dobar odgovor na ovo pitanje, ne poznajem ljude. Iako naravno znam ko su, meni lično je bitnije kakvi su ljudi, a to neću saznati iz medija ili kroz uspjehe koje kompanije koje su stvorili postižu. I te kompanije su tu gdje jesu zbog ljudi koji u njima rade, uspjeh treba da se distribuira srazmjerno zalaganju i zato mislim da su ljudi u Microsoftu i Tesli (a među njima i Musk i Gates) uspješni, a osim toga, nadam se da su obojica dobri ljudi, ali ja nisam dobra osoba da to sudi.
Hvala na zanimljivim pitanjima!
