Vrijednost fakultetskog obrazovanja je donedavno bila neupitna. Fakultet je bio siguran i utaban put do boljih i plaćenijih poslova i poseban statusni simbol u društvu.
Dok će ti roditelji sigurno reći da je diploma i papir jedini pravi put do uspješne budućnosti, stvarnost je danas nešto šarolikija – naročito kada vidiš kolegu koji promijeni četiri firme i kupi auto dok ti guliš četiri godine na ETF-u ili pogledaš istraživanja koje pokazuju da sve manje studenata upisuje fakultet na globalnom nivou.
Ko je tu pametniji? Odgovor na ovo pitanje je, poput mnogih stvari u životu: “Zavisi”.
Šta fakultet jeste i nije?
Fakultet ili college je zamišljen kao visokoškolska ustanova koja izučava određen dio naučne discipline. Ideja je da pohađanjem fakulteta stičeš znanja o tome kako određena disciplina funkcioniše i koja pravila i principi upravljaju istom.
Primjera radi, ako upišeš ETF i odabereš smjer računarstvo i informatiku, naučićeš mnogo o arhitekturi računara, strukturama podataka, algoritmima, računarskim mrežama i drugim kritičnim konceptima na kojima počiva kompletna IT industrija.
Međutim, nećeš naučiti kako koristiti React hooks, kako deployati softver na AWS ili kako razviti API testove korištenjem Postmana. Zašto? Zato što se ETF, poput mnogih drugih fakulteta, ne bavi tzv. strukovnim treningom i obrazovanjem već podučava teoretske principe na kojima određena oblast počiva.
Gledaj to ovako - kada bi postojao fakultet za šah, naučio bi te sve principe i strategije igranja šaha, materijale i tehnike izrade figura, sisteme umjetne inteligencije za igranje i šaha i sl. Međutim, nećeš provesti puno vremena igrajući šah.
Upravo na ovo se misli kada se kaže da fakulteti imaju akademski tip obrazovanja - mnogo bitne teorije, ali tipično vrlo malo prakse.
Zašto ne upisati fakultet?
Ako ti je cilj da brzo dobiješ posao u IT struci, fakultet je vjerovatno najsporiji i najteži put za ostvarenje tog cilja.
Uz malo truda, za samo godinu dana možeš samostalno izučiti bilo koju tehnologiju za izradu web ili mobilnih aplikacija, napraviti par demo aplikacija koje će potencijalnim poslodavcima pokazati šta znaš i umiješ i dobiti dobro plaćen posao. Ako pogledaš aktuelne oglase za posao, vidjećeš da većina poslodavaca uopšte ne navodi fakultetsku diplomu kao uslov za dobijanje posla, a ako je navedu, onda je to opcionom dijelu kvalifikacija. Poslodavce interesuju vještine i iskustvo - za diplomu vas niko neće ni pitati.
Ovo je isproban put kojim je većina samoukih programera započela karijeru: praćenje tutorijala i programiranje iz zabave pretvori se u izradu ozbiljnijih aplikacija koje na kraju impresioniraju klijente ili poslodavce.
Uporedi ovo sa trogodišnjim ili četverogodišnjim studijskim programom koji će završiti sa dosta teorije i malo prakse i razlika je očigledna. Dok studenti steknu svoju diplomu, samoki programeri su već tri godine na tržištu rada i bruse svoje vještine u praksi. Ovu razliku je često veoma teško stići.
Međutim, nije sve med i mlijeko. Samouki programeri moraju imati jaku unutrašnju motivaciju za učenjem i biti spremni da istražuju i stiču znanja bez specifičnog plana i programa. Takođe se mogu susresti sa nizom izazova u budućoj karijeri koji se odnose na nedostatak formalnog obrazovanja.
Zašto upisati fakultet?
Kada je riječ o razvoju karijere i sticanju vještina, samouki programeri imaju prednost u startu, ali ih nedostatak teoretske podloge često dočeka na nož i uspori dalji profesionalni razvoj.
Primjera radi, programer koji samostalno izuči razvoj manjih web aplikacija koristeći dinamičke jezike poput Node.js ili PHP može postići fenomenalan uspjeh u tom segmentu, ali može imati poteškoća kada poželi da se pridruži timu koji radi razvoj većih poslovnih aplikacija koje koriste jezike sa statički kucanim tipovima podataka, poput Jave ili TypeScripta.
Nasuport tome, ove različite karakteristike programskih jezika su tema koja se pokrije na fakultetu u veoma ranoj fazi učenja i osposobi programera da razumije kako da koristi i jedan i drugi pristup sa razumijevanjem i bez straha od promjene.
Ono što se u suštini dešava jeste da samouki programeri obično ograniče svoj skup znanja i vještina na tehnički minimum koji im je potreban da dobiju klijente ili posao, ostajući slijepi za sve druge IT koncepte koji im “ne trebaju”, zbog čega kasnije ispaštaju u profesionalnoj karijeri. Mnogi od njih su o ovome govorili javno i savjetovali koje greške izbjeći.
Sa druge strane, fakultet obezbijedi ovu teoretsku širinu i podlogu u samom startu tako da se student nikada ne susretne sa tehnologijom za koju nije čuo tokom studijskog programa, smanjujući buduću krivulju učenja i obezbjeđujući prednost sa te strane.
Mnoge firme su prepoznale ovaj obrazac i iz tog razloga više cijene kandidate koji su završili fakultet, naročito kada je riječ o pozicijama koje podrazumijevaju rad na arhitekturi softvera.
Dodatna i bitna prednost sticanja fakultetske diplome je potencijalna potraga za poslom izvan BiH. Iako strane firme, takođe, uglavnom ne gledaju diplome pri zapošljavanju, imigraciona politka njihovih matičnih država je često takva da će imigraciju dozvoliti samo ljudima sa adekvatnom akademskom diplomom ili će sistem bodovanja biti takav da će biti jako teško dobiti vizu bez diplome. Isti je slučaj ukoliko poželiš raditi u državnom sektoru - diploma će biti obavezna.
Šta kaže zakon?
Po zakonu, programerima ne treba diploma.
Da bi neko radio kao programer, zakon ne propisuje obavezu sticanja zvanja programera kroz akreditovanu ustanovu (fakultet), kao što to propisuje za niz drugih zanimanja poput doktora, učitelja ili građevinskog inženjera.
Primjera radi, ako bolnica zaposli doktora bez diplome, vjerovatno će biti zatvorena, sudski gonjena i platiti ozbiljne kazne. Ta bolnica nema izbora nego da traži doktora sa diplomom dok IT kompanije nemaju taj problem i mogu zapošljavati koga žele.
Dakle, programiranje, odnosno izrada softvera, nije zakonski regulisana profesija i to je jedan od čestih razloga zašto mnogi osporavaju korištenje titule “softverski inženjer” - inženjerske profesije su akreditovane i u pravilu zakonski regulisane dok softver nije.
Bilo kako bilo, zakonski si slobodan da se zoveš programerom čak i ako ne znaš upaliti računar, a firme su slobodne da te zapošljavaju po sopstvenom nahođenju.
Šta uraditi?
Sa fakultetom ili bez njega, nećeš imati problem da dobiješ posao u IT industriji sve dok posjeduješ vještine koje kompanija traži.
Ako ti je važno da posao dobiješ što prije, samostalno izučavanje tutorijala i kreiranje malih aplikacija su najbrži put da u svoj CV staviš nešto korisno i dobiješ posao. Međutim, povedi računa da ćeš u kasnijoj karijeri imati rupe u znanju koje može biti teže zakrpiti pa uloži vrijeme da bar izučiš elementarnu teoriju pohađanjem Udemy kursa ili besplatno na Khan Academy.
Ako imaš strpljenja, naša je topla preporuka da upišeš (i završiš) dobar fakultet, ali osiguraš da imaš dovoljno prakse tokom studiranja i tako smanjiš tzv. knowledge gap kada dođe vrijeme da tražiš posao. Dobićeš važnu teoretsku podlogu za rad u bilo kojoj sferi razvoja softvera, imaćeš blagu prednost pri zapošljavanju za određene pozicije, a imigracija neće biti problematična ako se odlučiš za to.
