Drugo izdanje IT konferencije INIT 2022 održaće se 24. septembra u Banskom dvoru u Banjaluci, gdje će učesnici imati priliku čuti predavanja 20 domaćih i svjetskih stručnjaka o najaktuelnijim temama iz IT industrije i učestvovati u četiri ekspertske radionice. Sve karte za konferenciju su rasprodane.

Poslije dvogodišnje pauze izazvane pandemijom COVID-19, ovogodišnja konferencija biće organizovana kroz dva paralelna rasporeda predavanja, a akcenat će biti na temama koje su zanimljive širem krugu publike zainteresovanom za informacione tehnologije.

Iza neprofitne konferencije ponovo stoji zajednica banjalučkih programera čija se vizija stvaranja najvećeg tehnološkog događaja organizovanog od strane volontera u BiH nastavlja.

“Poslije prvog INIT-a organizovanog 2019. godine, koji je u Banjaluci okupio više od 450 učesnika, za drugo izdanje konferencije zadržavamo isti koncept, a novitet će biti radionice. Odabrali smo širok spektar tema kako bismo pokrili što veći spektar interesovanja publike i pripremili 20 fantastičnih predavanja”, poručili su organizatori.

Učesnici će imati priliku slušati i učiti od profesionalaca iz regionalnog, ali i svjetskog IT sektora, koji će kroz 45-minutna predavanja posjetiocima prenijeti svoja znanja i iskustva.

Pored obrazovnog dijela konferencije, INIT je prilika za stvaranje novih poslovnih konekcija i umrežavanje sa ljudima iz iste branše, a na ovogodišnjoj konferenciji neće nedostajati ni zabavnog programa, koji će se realizovati kroz nagradne igre i afterparty.

INIT je još 2019. postavio visoku ljestvicu po pitanju organizacije i kvaliteta programa, a na jesen će ponovo od Banjaluke na jedan dan napraviti tehnološku prestonicu sa tendencijom da  postane tradicionalan događaj.  Ovogodišnju konferenciju su podržali 

gold sponzori, te niz drugih sponzora bez kojih INIT ne bi bio moguć.

Kao jedan od tvoraca konferencije, Dzobs je ponosan da ove godine bude potpisan u imenu inita kao “INIT - powered by Dzobs.com”.

Sve dodatne informacije možete pronaći na sajtu 

Rasprodane karte za INIT 2022

, instagram, pa čak i LinkedIn svjedoci su pobune protiv hustle kulture koju je izazvala Generacija Z. O čemu se tu zapravo radi?

Prvo što pada na pamet usljed bukvalnog prevoda sa engleskog jezika, jeste davanje otkaza… tiho, diskretno. Način da osoba dostojanstveno najavi odlazak iz firme, zbog nezadovoljstva poslom ili nekog X razloga.

Ipak, riječ je o nečemu malo drugačijem. 

 se projektuje kao vid protesta protiv prekovremenih (neplaćenih) sati, davanja 300% za poslodavca, težnje da posao bude #1 dok privatni život trpi, a sa njim i porodica, prijatelji, kao i psihofizičko zdravlje.

Gen Z realnost doživljava znatno drugačije od svojih prethodnika, takozvanih Milenijalaca. World Wide Web je sa sobom donio sijaset novih mogućnosti, a prije svega - informisanost.

Biblioteke su zamijenili .pdf fajlovi, piraterija i online kupovina su pojeli bioskope, biblioteke, radio stanice. Sve je postalo umreženo i dostupnije nego ikada, a neki novi klinci, čini se, “razmaženiji”.

Kako čovjek i da ih krivi kada su svjedoci influensera koji naočigled svojih pratilaca žive savršeno, voze “dream cars” već sa svojih 18 godina, putuju cijelim svijetom, sve nalik nekom filmu. Kao da su već provalili život, obezbijedili se do kraja istog, a sve sa relativno malo truda.

Korona je donijela razne zavrzlame, ali i neke dobre stvari, kao što su prelazak na rad od kuće i veća fleksibilnost u samom poslu. To je navelo ljude da se zapitaju, na primjer zašto su prethodnih par decenija morali da gube po par sati dnevno u prevozu do kancelarije i nazad?

Shvatili su i da je rad u šorcu i pidžamama znatno komforniji od formalnog stila koji neke kompanije zahtevaju. Prijalo im je što mogu duže spavati, praviti pauze kad i koliko žele, biti tu za svoju porodicu šta god da iskrsne, i maksimalno uživati u privatnosti svog doma.

Drugim riječima, uvidjeli su da mnoga pravila, poput striktnog osmočasovnog vremena, nisu zapravo obavezna, kao ni ostajanje prekovremeno. Kada se situacija sa virusom stišala, veliki broj firmi je želio da se zaposleni vrate u njihove prostorije i rade tu skupa, kao nekad.

To je zapravo trenutak kada dolazimo do pravljenja snimaka na društvenim mrežama i glasnoj pobuni.

Najčešće se tu provlači bezobzirnost poslodavca prema zaposlenom, koji dobije mejl petkom u 17:35h (radno vrijeme mu je do 17h), a gdje se od njega traži detaljan izveštaj do ponedeljka.

, ovi prvi potpuno izignorišu poruku i tek u ponedeljak ujutru posvete pažnju cijelom slučaju. Drže do sebe i odbijaju da rade 

Ova druga ekipa čini sve suprotno: ostaje preko vikenda da završi traženo, a prvog radnog dana u nedelji ima ponosno sve spremno. Jest’ da je privatno vrijeme trpjelo i da je odmor tokom subote i nedelje bio sve samo ne to, ali je zadatak riješen.

Šta je za to vrijeme radila osoba koja ga je naručila? Ko će ga znati, možda i ona teži ka toj 

kulturi, te je empatično sa svojim kolegom žrtvovala svoj zasluženi odmor.

Kako se LinkedIn oglasio povodom ove teme?

Utisci su različiti i još uvijek treba vremena da se potpuno slegnu, iako je prošlo već par mjeseci. Čini se da je i sam pojam “quiet quitting” malo ko shvatio na pravi način, već svako ima neku svoju teoriju.

U suštini, nastaje podjela na dvije grupe ljudi:

Smatraju da je za uspjeh u karijeri apsolutno neophodno žrtvovati slobodno vrijeme i raditi znatno izvan okvira koji se od vas očekuje. Okej je i ako se šljaka 16 sati dnevno, neka su dijelom i neplaćeni, sve zarad nekog višeg cilja, bilo da je on kompanijski ili vaš lični.

Čudni su im oni koji žele da sa poslom završe najkasnije do pet popodne i nakon toga se posvete porodici, partnerima, hobijima. Razumiju ih doduše, ali i dalje misle da je to loša praksa, put ka nezadovoljstvu.



Kako ćemo - lako ćemo. Žele da sačuvaju psihofizičko zdravlje, čak i po cijenu toga da ne ostvare neke svoje ciljeve, uglavnom materijalne prirode. Stavljaju sebe na prvo mesto, a tek onda poslovni život i sve ono što sa sobom donosi.Vjeruju da je sasvim dovoljno što inicijalno provodimo čak 

 na poslu, iliti oko 90.000 sati. Shvataju ambicioznost ovih prvih, ali je prosto ne dijele. Gledaju na rad kao sredstvo za obezbjeđivanje osnovnih ljudskih potreba.

Svaka individua zna šta joj najviše leži i ka kojim ciljevima ide. Teško je reći da li tu postoje unaprijed zacrtana pravila i okarakterisati nešto kao pogrešno ili ispravno.

Činjenica je da su se ljudi kroz decenije izborili za neuporedivo bolje uslove na radnom mjestu. Nekad je slobodan vikend bio samo pojam, jer se podrazumjevalo da se i tada radi. Henri Ford je recimo prvi svojim zaposlenima skratio sedmičnu satnicu sa 48 na 40. Sa kojom namjerom?

Pored očigledne, ideja je bila da ti ljudi u slobodno vrijeme troše novac, a samim tim održavaju i tadašnju ekonomiju. Podsjeća malo na prepune tržne centre danas, kada se svi u subotu ili nedelju iznenadimo količinom ljudi koja “ne odmara, već samo negdje ide”.

Ostaje da zaključimo da smo prethodnih par godina bili svjedoci velikih promjena u domenu poslovanja, a za većinu smo bili prinuđeni da se prilagodimo. Nepoznato je šta donosi budućnost, ali jedno je sigurno: potpuno je u redu da svako prati svoj ritam i stvari radi onako kako želi ili misli da je ispravno. Bilo da je to 

Quiet quitting - šta predstavlja i zašto je ova tema zapalila društvene mreže

Mistral Technologies, jedna od najprominentnijih tehnoloških kompanija na našem tržištu, danas je oficijelno postala dio HTEC Group.

Sa sjedištem u San Francisku, HTEC Group su 2008. godine osnovali Aleksandar Čabrilo i Dušan Kosić, koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Posjeduje urede na 29 lokacija širom svijeta, a sa pridruživanjem kompanije Mistral, danas broji skoro 600 uposlenih u Bosni i Hercegovini i preko 2000 na području Srbije, Sjeverne Makedonije, Slovenije, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Holandije, Švedske, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.

Kao dio jednog tima kompanije žele da prošire svoja polja djelovanja, ponude najbolje uslove za rad u jugoistočnoj Evropi i omoguće talentima rad na globalno najnaprednijim i najizazovnijim inžinjerskim projektima uz stalni profesionalni razvoj.

"Tržište rada u IT sektoru u našoj zemlji je veoma konkurentno. Postoji veliki deficit kadrova što kreira pritisak na kompanije da ljudima osiguraju još bolje i izuzetnije uslove za rad i profesionalni razvoj. Iako imamo 12 godina iskustva, preko 300 uposlenih, višestruko nagrađivano radno okruženje, urede po cijeloj zemlji i preko 30 renomiranih klijenata, sve to nije dovoljno da sa sigurnošću kažemo da sami možemo nastaviti dugoročno da obezbjeđujemo najbolje uslove za naše uposlenike. Odlučili smo se na ovaj korak s jedne strane kako bismo zajedno sa HTEC Group učestovali u realizaciji vizije o izgradnji najboljeg okruženja za bh. IT zajednicu, a s druge kako bismo našim uposlenicima omogućili rad na još preko stotinu projekata za vodeće svjetske kompanije", 

rekao je Mersed Čamdžić, osnivač i generalni direktor kompanije Mistral. 

Ovo partnerstvo je dio šire strategije za rast koja za cilj ima izlazak na njujoršku berzu. Visoko pozicioniranje među svjetske lidere u pružanju usluga razvoja digitalnih proizvoda znači i dugoročnu stabilnost, mogućnost rada sa kompanijama koje postavljaju standarde svjetskog tržišta, i davanje najboljih uslova za rad i profesionalni razvoj bez granica, što je i vizija oba partnera.

"Od prvog susreta sa Mersedom i Saninom, znali smo da je Mistral tim sa kojim želimo da nastavimo dalje da gradimo najveću tehnološku kompaniju u regionu. Mistral je jedna od retkih kompanija na ovom tržištu koju smo prepoznali da deli naše vrednosti i ciljeve. Njihova posvećenost ljudima i građenju prilika za svoje timove, samo će dodatno dobiti na snazi kao dio još većeg tima sa ogromnim spektrom zanimljivih klijenata I tehnologija", 

istaknuo je Aleksandar Čabrilo, suosnivač i generalni direktor HTEC Group.

U narednom periodu, kompanije će zajedno raditi na tome da kroz ovo partnerstvo pruže što veću dodatnu vrijednost svojim klijentima, zaposlenima i zajednicama u kojima djeluju. Pored toga, cilj im je da zajedno obezbijede priliku što većem broju talentovanih stručnjaka u Bosni i Hercegovini, i drugim zemljama regiona, da grade globalno konkurentne karijere bez napuštanja zemlje u kojoj žive.

Mistral postaje dio HTEC Group iz San Franciska

Angelina Lee je softverski inženjer kojoj je dozlogrdilo da se stalno prijavljuje za poslove, a usput ne dobija ikakvu povratnu informaciju. Riješila je da to promijeni.

Svi smo dobro upoznati sa procesima selekcije, iliti prijavom za posao. Pošalješ CV, nadaš se da ćeš dobiti ikakav odgovor, a on nerijetko ne stigne uopšte. U tim situacijama ostaju tri opcije:

Naoružaš se strpljenjem, čekaš, a u međuvremenu kontaktiraš i druge firme

Odustaneš od svega i riješiš da postaneš freelancer

Napraviš meme od svog rezimea i takvog ga šalješ kompanijama

Junakinja ove priče je odabrala poslednju, kako bi testirala o čemu se tu radi, a istovremeno malo i da se zabavi. Prvi korak ka tome bio je stari dobri “

Sve hiperlinkove je preusmjerila ka ovoj famoznoj pjesmi i vanvremenskom hitu. Rick Astley bi bio ponosan, uzevši u obzir koliko svakodnevno bude “žrtava” koje napravi ovaj video.

To je bilo samo zagrijavanje, uz dobar ritam. Uslijedio je niz kreativnih opisa njenih vještina i iskustava, a sve suprotno od onoga što bi jedan CV trebalo da sadrži, pogotovo za programerske pozicije. Istakla je svoju sposobnost kuhanja kafe za tim od šest ljudi, za koji je takođe organizovala trku u vrećama. U zdravom tijelu, zdrav (timski) duh!

Kada je u pitanju obrazovanje, izostavila je studentske organizacije, podvige u vidu liderstva, i slično. Umesto toga, ponosno je navela jedan od svojih uspjeha - rekord u broju eksiranih čašica votke za jednu noć. Baš ono što sve kompanije žele da čuju od svog kandidata!

Izgleda da smisao za humor može da vam donese reply rate od čak 90%

Koje su šanse da CV koji je tako zezatorski napisan, napravi bolje rezultate od onog ozbiljnog, formalnog? Ogromne, makar na osnovu iskustva koje je imala Angelina Lee.

Dobila je odgovor od top tech firmi u Americi, među kojima su 

. Svi su oni bili oduševljeni i željeli da što pre organizuju intervju radi upoznavanja.

 koja je postala viralna, a jedan od glavnih razloga za ovakvu povratnu informaciju je taj što je Angelina navela Instagram i Microsoft u svom radnom iskustvu. Konkurencija je slaba tačka svih firmi i samim tim uvek vlada borba za ljudima koji za nju i rade. Dovesti je među svoje redove znači oslabljivanje “protivnika”.

Šta je imalo najviše uticaja na ovakav razvoj okolnosti?

I dalje sve djeluje kao da nema smisla. Osoba je napravila CV koji više ukazuje na to da je u pitanju neslana šala, umesto prave prijave za posao, ali je uprkos tome izazvala odlične reakcije.

Zašto bi bilo koji regruter uzeo ovakav rezime u razmatranje i nastavio sa procesom selekcije? E, upravo u tom grmu leži zec.

Često je za taj prvi korak skeniranja CV-a zadužena vještačka inteligencija.

Tačnije, ATS (Applicant Tracking System). Softver koji na osnovu unapred unijetih parametara eliminiše kandidate ili ih pušta u naredni krug. Čak je i odgovor, tj. poziv na taj inicijalni razgovor, automatski.

Algoritam traži ključne riječi koje su relevantne za poziciju, recimo “Javascript”, “PhP”, “React”, “Scrum”, u slučaju programera. Takođe, filtriranje može raditi i na osnovu imena, što je upravo razlog zbog kojeg je i Angelina Lee lažno predstavljena. Drugim riječima, ukoliko program provali da niste rodom iz US, tj. maternji govornik jezika ili njihov državljanin, samo na osnovu toga će zanemariti vaše interesovanje za radno mjesto. Zvuči surovo, ali to je realnost modernih sistema koji teže da ubrzaju vrijeme koje je potrebno da idealni kandidat postane zaposleni.

Evo šta je Gergely Orosz, osnivač popularnog newsletter-a “The Pragmatic Engineer”, imao da poruči na ovu temu:

U komentarima gdje je dodatno pojasnio situaciju, najviše se osvrnuo na pominjanje velikih imena u prijavi. Pedigre je tu ključna riječ. Ma šta vi napisali u CV-u, bilo to i najveća izmišljotina na svijetu, pada u vodu ukoliko ste radili za nekog od svjetski poznatih giganta.

Kao šlag na torti dođe ATS za koji smo objasnili iznad po kom principu funkcioniše.

Sad je red i da vam damo par savjeta kako da ga nadmudrite

Tačnije, dao ih je Nick Deligiannis. On je rukovodeći direktor za australijski Hays, dobro poznato ime u regruterskoj industriji.

Ubacite u CV riječi koje su relevantne za poslove za koje se prijavljujete. Iščitajte opise za pozicije koje bi vam bile idealne, kako biste uočili te ključne termine i pronašli način da ih uvrstite u rezime.

To mogu biti “project management”, “governance”, “efficiencies'', “health and safety”, “financial reporting”, i slični.

Uključite ključne fraze poput “communication”, “adaptation”, “organization”, “time management”, ili “professionalism”. Koristite ih kako biste opisali neko svoje postignuće, na primjer: “Uz pomoć dobre organizacije svog vremena, uspio/la sam da isplaniram uspješnu godišnju konferenciju, sa veoma malim budžetom i kratkim rokovima”.

Čak i ako je zvanični naziv vaše trenutne pozicije nekonvencionalan, koristite neki uobičajen naziv u CV-u, kako bi ga softver lakše prepoznao.

Postarajte se da vaš rezime potpada u standardne stilove koji se generalno koriste i koje će algoritmi uočiti. U suprotnom, velike su šanse da nećete ući u uži izbor kandidata.

ATS sistemi traže “opipljive” rezultate i penalizuju opise koji su neprecizni, poput “team player” i “innovative”. Oni vas možda dobro opisuju sa profesionalne tačke gledišta, ali u realnosti ne pružaju nikakvu konkretnu informaciju.

Ispod “work experience” sekcije u vašem CV-u, izlistajte najbolje i najrelevantnije uspehe za svaku poziciju. Opišite ih detaljno, tako da, regruterima, hiring menadžerima, kao i ATS alatu bude i više nego jasno koja je vaša ekspertiza.

Činjenica je da trenutno vlada velika borba na tržištu. Kako za kandidatima, tako i poslovima, a pogotovo u IT sferi. Veća je konkurencija nego prije recimo deset godina, a samim tim i očekivanja kompanija.

Posledično, pored neophodnih stručnih vještina, potrebno vam je i elementarno znanje o tome kako funkcionišu sistemi za regrutaciju, a koje će vremenom vjerovatno koristiti sve više firmi.

Daleko od toga da podržavamo korišćenje lažnih imena i pružanje netačnih informacija, ali vjerujemo da savjeti vezani za ključne riječi i stilsku optimizaciju CV-a mogu i te kako biti od koristi. Angelina Lee neka ostane kao zanimljiva anegdota za prepričavanje i podizanje svijesti o stanju u regruterskoj industriji.

Ova cura je nabacala riječi u CV i dobila intervjue u top 10 IT firmi na svijetu - true story

Uz sve naslove o nevjerovatnim platama, bonusima i pogodnostima, lako je zapitati se da li si plaćen onoliko koliko vrijediš kao kao programer.

Međutim, ako do sada nisi pokušao pregovarati o povišici, nisi sam. 

, samo 37% ljudi od svih ispitanika se usudilo da zatraži povišicu od svog poslodavca tokom cijele karijere.

Evo nekoliko savjeta kako da pristupiš ovom problemu.

Zašto smatraš da zaslužuješ povišicu?

Ovo je validno pitanje koje će ti vjerovatno biti postavljeno, a među najgorim odgovorima su uopštene stvari poput:

Zato što sam tu X godina a nisam dobio povišicu

Zato što pomažem, radim prekovremeno itd.

Tvog menadžera će interesovati koju konkretnu korist je imao od tebe zbog koje treba da te plati više.

Koje to probleme i katastrofe si spriječio, koje stvari si ubrzao, koje rokove si skratio, koja poboljšanja si dodao? Dobri odgovori su recimo:

Ubrzao sam API za kreiranje narudžbi za 50% i sada možemo opslužiti više kupaca

Uveo sam četiri nove osobe u projekat od nule i sada su produktivni članovi tima

Nagovorio sam tim da pređemo na drugi CSS framework i sada 30% brže razvijamo komponente

Međutim, svega ovoga se može biti teško sjetiti prilikom razgovora, zbog čega je važno da vodiš tzv. 

. To je jednostavna lista postignuća organizovana po radnoj sedmici.

Kada god preuzmeš neku inicijativu, riješiš neki važan problem, ili uvedeš neku inovaciju, bez obzira koliko je sitna - upiši je u svoj Brag Doc. 

Povremeno odvoji vrijeme da prođeš kroz dokument i izdvojiš top pet ili deset postignuća koja možeš koristiti kao argumente pri razgovoru o povišici.

Za brzi start, iskopiraj sebi ovaj 

ciklus koji je ujedno i preporučeno vrijeme za razgovor o povišicama.  Obično je to na šestomjesečnom ili godišnjem nivou.

Međutim, to može biti najgore vrijeme za razgovor o plati. Tvoj menadžer je već formirao svoje mišljenje o tome koliko vrijediš i zajedno sa svojim kolegama je već podijelio novac koji je dostupan za povišice.

Najbolje vrijeme za traženje povišice je odmah nakon velikog projekta koji se dobro završio, poput onog koji je završen na vrijeme ili ispod budžeta.

Pozovi svog menadžera da mu opišeš kako si doprinio projektu i drugim uspjesima koje si imao u proteklih šest mjeseci, te navedi iz kojih razloga smatraš da trebaš dobiti povišicu.


Ako tokom razgovora o povišici zaprijetiš otkazom, pažnja tvog menadžera će biti podijeljena između razmišljanja o tvojoj plati i osobi koja će te zamijeniti u slučaju da odeš.

Tvoj menadžer već ima posla preko glave - nemoj mu komplikovati stvari sa još jednim problemom.

Dodatno, ovakav nastup može biti doživljen ucjenjivačkim ponašanjem i mnogi poslodaci će te pustiti da daš otkaz ako baš želiš, jer im se ne dopada tvoj stav.

Zapamti, niko nije nezamjenjiv.  Zadrži pažnju menadžera na tome kako će ti dati povišicu, a ne kako da te zamijeni.


Ako si aplicirao za druge poslove i koristiš to kao polugu u pregovaranju, budi pažljiv u načinu na koji ćeš to saopštiti.

Činjenica da si već pričao sa drugim firmama prije razgovora o povišici tvom menadžeru šalje signal da vjerovatno više nisi zaintersovan za rad u firmi, te da je pitanje da li te bilo kakva povišica može zadržati.

U mnogim slučajevima, menadžer može odustati od tebe, umjesto rezultata koji očekuješ.

Ako si razgovore sa drugim firmama zaista obavljao kako bi provjerio svoju vrijednost na tržištu, a pri tom ti se postojeća firma i tim dopada, obrazloži to menadžeru i budi jasan u tome da želiš ostati u timu ukoliko se koriguje plata.

Strah od razgovora o povišici obično dolazi od manjka samopouzdanja, nedostatka pripreme i neopravdane strepnje da će se desiti nešto katastrofalno ako zatražiš povišicu. Ovo može biti kočnica u tvom daljem napretku.

Tokom razgovora o povišici, najgore što se može desiti jeste da poslodavac kaže ne.

Nećeš dobiti otkaz, nećeš postati neomiljen, niti bilo šta drugo o čemu možda razmišljaš.

Štaviše, šanse idu u tvoju korist - čak 

70% ljudi koji zatraže povišicu, dobiju povišicu.

  Čak i da odgovor bude negativan, istreniraćeš veoma važan mišić “odbijanja” koji je koristan do kraja života.

Drugo, posmatraj stvari na ispravan način:  ti i poslodavac ste u poslovnom, a ne u robovlasničkom odnosu.

Ti si profesionalac na tržištu koji ima određene vještine i za poslodavca obavlja određene usluge - razgovor o cijeni tih usluga je potpuno prirodan i normalan postupak koji pokazuje zrelost i poslovni profesionalizam.

Ali prije razgovora, pripremi argumente i odaberi pravo vrijeme da započneš razgovor o ovoj važnoj temi.

Kako pitati za povišicu tako da je zaista i dobiješ

Vrijednost fakultetskog obrazovanja je donedavno bila neupitna. Fakultet je bio siguran i utaban put do boljih i plaćenijih poslova i poseban statusni simbol u društvu.

Dok će ti roditelji sigurno reći da je diploma i papir jedini pravi put do uspješne budućnosti, stvarnost je danas nešto šarolikija – naročito kada vidiš kolegu koji promijeni četiri firme i kupi auto dok ti guliš četiri godine na ETF-u ili pogledaš istraživanja koje pokazuju da 

Ko je tu pametniji? Odgovor na ovo pitanje je, poput mnogih stvari u životu: “Zavisi”.

 je zamišljen kao visokoškolska ustanova koja izučava određen dio naučne discipline. Ideja je da pohađanjem fakulteta stičeš znanja o tome kako određena disciplina funkcioniše i koja pravila i principi upravljaju istom.

Primjera radi, ako upišeš ETF i odabereš smjer računarstvo i informatiku, naučićeš mnogo o arhitekturi računara, strukturama podataka, algoritmima, računarskim mrežama i drugim kritičnim konceptima na kojima počiva kompletna IT industrija.

Međutim, nećeš naučiti kako koristiti React hooks, kako deployati softver na AWS ili kako razviti API testove korištenjem Postmana. Zašto? Zato što se ETF, poput mnogih drugih fakulteta, ne bavi tzv. strukovnim treningom i obrazovanjem već podučava teoretske principe na kojima određena oblast počiva.

Gledaj to ovako - kada bi postojao fakultet za šah, naučio bi te sve principe i strategije igranja šaha, materijale i tehnike izrade figura, sisteme umjetne inteligencije za igranje i šaha i sl. Međutim, nećeš provesti puno vremena igrajući šah.

Upravo na ovo se misli kada se kaže da fakulteti imaju akademski tip obrazovanja - mnogo bitne teorije, ali tipično vrlo malo prakse.

 dobiješ posao u IT struci, fakultet je vjerovatno najsporiji i najteži put za ostvarenje tog cilja.

Uz malo truda, za samo godinu dana možeš samostalno izučiti bilo koju tehnologiju za izradu web ili mobilnih aplikacija, napraviti par demo aplikacija koje će potencijalnim poslodavcima pokazati šta znaš i umiješ i dobiti dobro plaćen posao. Ako pogledaš 

 vidjećeš da većina poslodavaca uopšte ne navodi fakultetsku diplomu kao uslov za dobijanje posla, a ako je navedu, onda je to opcionom dijelu kvalifikacija. Poslodavce interesuju vještine i iskustvo - za diplomu vas niko neće ni pitati.

Ovo je isproban put kojim je većina samoukih programera započela karijeru: praćenje tutorijala i programiranje iz zabave pretvori se u izradu ozbiljnijih aplikacija koje na kraju impresioniraju klijente ili poslodavce.

Uporedi ovo sa trogodišnjim ili četverogodišnjim studijskim programom koji će završiti sa dosta teorije i malo prakse i razlika je očigledna. Dok studenti steknu svoju diplomu, samoki programeri su već tri godine na tržištu rada i bruse svoje vještine u praksi. Ovu razliku je često veoma teško stići.

Međutim, nije sve med i mlijeko. Samouki programeri moraju imati jaku unutrašnju motivaciju za učenjem i biti spremni da istražuju i stiču znanja bez specifičnog plana i programa. Takođe se mogu susresti sa nizom izazova u budućoj karijeri koji se odnose na nedostatak formalnog obrazovanja.

Kada je riječ o razvoju karijere i sticanju vještina, samouki programeri imaju prednost u startu, ali ih nedostatak teoretske podloge često dočeka na nož i uspori dalji profesionalni razvoj.

Primjera radi, programer koji samostalno izuči razvoj manjih web aplikacija koristeći dinamičke jezike poput Node.js ili PHP može postići fenomenalan uspjeh u tom segmentu, ali može imati poteškoća kada poželi da se pridruži timu koji radi razvoj većih poslovnih aplikacija koje koriste jezike sa statički kucanim tipovima podataka, poput Jave ili TypeScripta.

Nasuport tome, ove različite karakteristike programskih jezika su tema koja se pokrije na fakultetu u veoma ranoj fazi učenja i osposobi programera da razumije kako da koristi i jedan i drugi pristup sa razumijevanjem i bez straha od promjene.

Ono što se u suštini dešava jeste da samouki programeri obično ograniče svoj skup znanja i vještina na tehnički minimum koji im je potreban da dobiju klijente ili posao, ostajući slijepi za sve druge IT koncepte koji im “ne trebaju”, zbog čega kasnije ispaštaju u profesionalnoj karijeri. Mnogi od njih su 

Sa druge strane, fakultet obezbijedi ovu teoretsku širinu i podlogu u samom startu tako da se student nikada ne susretne sa tehnologijom za koju nije čuo tokom studijskog programa, smanjujući buduću krivulju učenja i obezbjeđujući prednost sa te strane.

Mnoge firme su prepoznale ovaj obrazac i iz tog razloga više cijene kandidate koji su završili fakultet, naročito kada je riječ o pozicijama koje podrazumijevaju rad na arhitekturi softvera.

Dodatna i bitna prednost sticanja fakultetske diplome je potencijalna potraga za poslom izvan BiH.  Iako strane firme, takođe, uglavnom ne gledaju diplome pri zapošljavanju, imigraciona politka njihovih matičnih država je često takva da će imigraciju dozvoliti samo ljudima sa adekvatnom akademskom diplomom ili će sistem bodovanja biti takav da će biti jako teško dobiti vizu bez diplome. Isti je slučaj ukoliko poželiš raditi u državnom sektoru - diploma će biti obavezna.

Po zakonu, programerima ne treba diploma.

Da bi neko radio kao programer, zakon ne propisuje obavezu sticanja zvanja programera kroz akreditovanu ustanovu (fakultet), kao što to propisuje za niz drugih zanimanja poput doktora, učitelja ili građevinskog inženjera.

Primjera radi, ako bolnica zaposli doktora bez diplome, vjerovatno će biti zatvorena, sudski gonjena i platiti ozbiljne kazne. Ta bolnica nema izbora nego da traži doktora sa diplomom dok IT kompanije nemaju taj problem i mogu zapošljavati koga žele.

Dakle, programiranje, odnosno izrada softvera, nije zakonski regulisana profesija i to je jedan od čestih razloga zašto 

 “softverski inženjer” - inženjerske profesije su akreditovane i u pravilu zakonski regulisane dok softver nije.

Bilo kako bilo, zakonski si slobodan da se zoveš programerom čak i ako ne znaš upaliti računar, a firme su slobodne da te zapošljavaju po sopstvenom nahođenju.

Sa fakultetom ili bez njega, nećeš imati problem da dobiješ posao u IT industriji sve dok posjeduješ vještine koje kompanija traži.

Ako ti je važno da posao dobiješ što prije, samostalno izučavanje tutorijala i kreiranje malih aplikacija su najbrži put da u svoj CV staviš nešto korisno i dobiješ posao. Međutim, povedi računa da ćeš u kasnijoj karijeri imati rupe u znanju koje može biti teže zakrpiti pa uloži vrijeme da bar izučiš elementarnu teoriju pohađanjem 

Ako imaš strpljenja, naša je topla preporuka da upišeš (i završiš) dobar fakultet, ali osiguraš da imaš dovoljno prakse tokom studiranja i tako smanjiš tzv. 

 kada dođe vrijeme da tražiš posao. Dobićeš važnu teoretsku podlogu za rad u bilo kojoj sferi razvoja softvera, imaćeš blagu prednost pri zapošljavanju za određene pozicije, a imigracija neće biti problematična ako se odlučiš za to.

Treba li programerima diploma?

razgovarali smo sa Ognjenom Golubovićem iz kompanije Syrmia, koji radi kao team lead na softveru za prepoznavanje saobraćajnih znakova, a pri tom je i fantastičan fotograf. 

Ognjene, hvala za intervju. Krenimo od neobičnih dijelova - kopajući po Internetu otkrili smo da, osim što si sjajan softverski inženjer, ujedno si i fenomenalan fotograf.  Tvoj 

sadrži neke od najljepših fotografija Banjaluke. Koji aparat koristiš, kako si razvio ovaj hobi i koliko vremena mu posvećuješ?

Hvala, na lijepim riječima, drago mi je da vam se dopadaju moje fotografije 😊 Kroz osnovnu školu sam se interesovao za fotografiju, ali nikada u kući nismo imali fotoaparat, pa sam većinom samo čitao i gledao tuđe fotografije, listao review-ove i upoznavao se sa tehničkim karakteristikama.

Po završetku devetog razreda, moja osnovna škola mi je poklonila prvi (digitalni) fotoaparat i tako sam sa čitanja prešao na fotografisanje.

I tokom fakulteta sam se interesovao za fotografiju sa neke više tehničke i inženjerske strane i birao i predmete i projekte na to orijentisane, prepoznavanje objekata, obrada slike i hardverska akceleracija obrade slike npr.

Završilo se master radom na temu demosaicing-a SVE senzora, a sada opet radim na projektu prepoznavanja saobraćajnih znakova.  Moglo bi se reći da se trudim da postanem Full stack image developer i da se ne udaljavam pretjerano od kamera 😊

Aparate sam mijenjao vremenom, i nisam bio vjeran nijednom brendu, Olympus, Canon, Sony, Nikon. Trenutno primarno koristim Nikon D750 i objektive Sigma 24mm 1.4 i Nikon 80-200mm f2.8. Vremena za fotografiju je sve manje u mom slučaju, možda nekoliko sati sedmično. Uz dosta aktivnu ćerkicu i drugo dijete na putu, kako bivši kolega Vojko V kaže, „umoran sam, prijatelju, umoran“.

Proveo si oko tri godine radeći kao softverski inženjer, da bi prešao na sadašnju poziciju team leada u kompaniji Syrmia. Kako je došlo do ove tranzicije - da li si aktivno tražio team lead poziciju, ili je pozicija pronašla tebe?

Mislim da se nismo tražili, ali da smo se nekako međusobno pronašli. Iz ove perspektive, čini mi se da je to išlo nekim prirodnim i postepenim putem, bez jasnog plana. Jednostavno se postave problemi/zadaci koji nisu samo inženjerske prirode, a ja generalno volim da rješavam probleme svake vrste. U trenutku kada nije bilo nikog drugog da te probleme riješi, bilo mi je prirodno da pokušam. Ili sam do sada uspijevao, ili me nisu primijetili da ne uspijevam, ali nemojte nikome reći 😊

Čega je previše, a čega premalo u poslu team leada? Programiraš li još uvijek i koliko?

Čini mi se da je svega sasvim dovoljno. Sastanci su stvar koja lako može upasti u tu kategoriju previše, ali otvorenost o tome da li je potrebno biti dio nekih sastanaka to rješava. Programiram i dalje, iako manje nego ranije, i mislim da mi to daje jasniji pogled na to sa čim se moj tim, a samim tim i ja, bori. Koliko, to zavisi od prilike, ali ja sam i dalje član svog tima i trudim se da procijenim situaciju i na koji način sam najviše od koristi timu. Bilo da je to tako da se posvetim razvoju da "spakujemo" release ili da nađem ljude koji nam mogu pomoći i organizujem posao.

Kako izgleda tvoj dan? Na kakvim projektima radiš, kako izgleda tvoj tim, šta su izazovi koje rješavaš?

Moj radni dan počinje tako što svoju ćerku ispratim u vrtić, popijem sa suprugom kafu i zatim me nema do ponoći. Malo se šalim, ali moja supruga bi vjerovatno dala taj opis. Radim na automotive projektu i jutro je uglavnom rezervisano za sastanke, prvi je timski, a zatim slijede sa timovima sa kojima sarađujemo, sa klijentima za koje radimo i sa dobavljačima koji nam pomažu oko stvari koje nemamo vremena ili ekspertize da pokrijemo. Nakon toga, ukoliko nije dan sa nekim dužim sprint ceremonijama, radim na taskovima, kao i ostali clanovi tima.

U timu nas je 5 i radimo na funkcionalnosti prepoznavanja saobraćajnih znakova pomoću kamere u automobilu (zajedno sa još nekoliko timova). Rekao bih da je težište posla na inženjerskom pristupu, koristimo različite programske jezike, jer su različiti problemi koje rješavamo i kreću se od implementacije glavnog feature-a na našoj platformi, što je naravno C, preko tool-ova za vizualizacije koji su C++, statističkih alata za obradu podataka o performansama - C#, pomoćnih tool-ova koji nam olakšavaju workflow i baratanje velikim količinama podataka – Python i React.

Sa tehničke strane, izazovno je raditi sa jednim tako kompleksnim sistemom kao što je automobil, imati svijest o kompletnom sistemu (sa određenim nivoom apstrakcije naravno), da bismo znali kako utičemo na druge, a opet detaljno poznavati svoj modul kako bismo bili sposobni da ga razvijamo. Bez obzira što sam već pobrojao dosta programskih jezika, ne doživljavam taj dio previše izazovnim, jer naši problemi nisu toliko sintaksički zahtjevni, koliko inženjerski. U dovoljnoj mjeri poznajemo duh jezika, da bismo znali zašto smo ga izabrali i dovoljno sintakse da nadogradimo naše funkcionalnosti, sve ostalo je na poznavanju sistema, uzročno-posljedičnim vezama i tom, za nas jako bitnom, inženjerskom pristupu da stvari treba da rade onako kako su zamišljene a ne da prosto izvrše fukciju. Dugoročno održavanje stvari koje samo zadovoljavaju output je neodrživo.

Sa strane mojih team lead aktivnosti, mislim da je moje sadašnje okruženje jako dobro za napredovanje. Švedski timovi sa kojima sarađujemo i njihova menadžerska struktura su jako metodični, obrazovani i vrlo otvoreni da podijele svoje znanje, kao i da čuju naše mišljenje i provedu naše prijedloge. Jednako je i sa Syrmia strane, mislim da je pažljivo biranje ljudi sa kojima sarađujemo doprinijelo stvaranju atmosfere u kojoj je lako napredovati u svakom smislu.

Ostati programer ili postati menadžer je česta dilema koja dolazi nakon nekoliko godina iskustva. Šta bi savjetovao kolegama koji razmišljaju o team lead roli?

Mislim da je to pojedinačna odluka. Ako već razmišljate da li se okušati u tome i imate ponudu za prelazak na tu poziciju sa developerske, morate biti svjesni da li je menadžerska uloga nešto što vas zanima ili želite tehnički da se usavršavate kao developer (eventualno arhitekta). Ne bih rekao da je bilo šta nemoguće, ali gurati obe priče jednako jakim tempom je u najmanju ruku jako teško i nešto će da trpi. Iz mog iskustva, team lead uloge ne podrazumijevaju iste stvari u svim kompanijama. Ono što meni djeluje zajedničko je da oni koji se odluče na team lead rolu nose viši nivo odgovornosti i to često ne dodijeljene, nego odgovornosti koju sami preuzimate ili je trebate preuzeti (sopstvena inicijativa) i to je najbitnija stvar sa kojom morate biti načisto da li vam odgovara.

Sa druge strane, taj prelaz može doći i postepeno, kao što je npr bilo i u mom slučaju. To ima svojih prednosti jer kroz neka zaduženja možete da dobijete utisak odgovara li vam to. Ako je to opcija, ja bih svakako išao tim putem.

Gledajući u tvoj LinkedIn profil, nešto nam je zapalo za oko - stažirao si u Intelu kao Image Processing Intern. Kako je to izgledalo, šta si naučio i da li je ovo nekako vezano sa tvojom ljubavlju prema fotografiji?

Da, svakako. Kao što sam već pomenuo, fotografija i sve vezano za sliku je jako uticalo i na moj profesionalni put. Bilo je veoma zanimljivo i budući da sam radio na R&D projektu, prilično slobodno da probavam i učim različite stvari. Intel je bio dobro povezan sa naučnim izdavačima, tako da su svi materijali i radovi bili lako dostupni, a i kolektiv je bio jako iskusan u temama koje su mene zanimale. Stvari na kojima sam tamo radio su me i orijentisale prema temi koju sam izabrao za master rad. Zanimljivo je da su to neke teme kojih sam se ranije dotakao na fotografskim forumima koji se bave custom firmware-ima za fotoaparate i mogu reći da sam neke značajne ideje dobio od fotografa, a ne developera/inženjera, jer su perspektive drugačije i ta korisnička strana je jako bitna, pogotovo kada je riječ o slici čiji je kvalitet često dosta subjektivna stvar (i pored nekih objektivnih metrika koje postoje).

Osim toga, kao kompanija koja dugo postoji i razvija različite tehnologije (od kojih neke možda i nisu prva stavka koju bi ljudi povezali sa Intel-om, kao što je i sam Image Processing) to je bilo jako dobro mjesto da vidim kako izgleda i kako se razvija softver za kameru, koji je workflow od dizajna algoritama i sistema do nečega što je software/hardware koji se nalazi u nekom uređaju. Moram reći da je razumijevanje tog modela bila velika pomoć u prelasku na automotive projekat, jer su svi ti procesi jako slični, ili bar imaju svoje pandane u odgovarajućoj oblasti.

Studirao si i magistrirao u Beogradu.  Zašto baš Beograd a ne Banja Luka, i koliko je ovo bilo važno za tvoju  karijeru?

Iskreno, pomalo slučajno. Sestra mi je studirala matematiku tamo (teorijski smjer koji ovdje nije imao adekvatnu alternativu) i otišao sam da joj pravim društvo. Sigurno je bilo važno, ako ništa iz razloga što sam po završetku studija mogao da pronađem praksu/posao iz obalsti image processing-a, za šta u Banjaluci tada nije bilo prilike. To se od tada značajno promijenilo, vjerujem da će se mijenjati još brže i više i mislim da se sada u Banjaluci po završetku studija ljudi mogu okušati u većini stvari koje su upoznali tokom studija.

Za kraj, Bill Gates ili Elon Musk i zašto?

Nemam dobar odgovor na ovo pitanje, ne poznajem ljude. Iako naravno znam ko su, meni lično je bitnije kakvi su ljudi, a to neću saznati iz medija ili kroz uspjehe koje kompanije koje su stvorili postižu. I te kompanije su tu gdje jesu zbog ljudi koji u njima rade, uspjeh treba da se distribuira srazmjerno zalaganju i zato mislim da su ljudi u Microsoftu i Tesli (a među njima i Musk i Gates) uspješni, a osim toga, nadam se da su obojica dobri ljudi, ali ja nisam dobra osoba da to sudi.

Blog

Strana 5